Ekološki problem desalinacije kao dobra prilika za gospodarstvo?
Rastuća potreba za vodom uzrokuje probleme desalinacijskih postupaka
Brojna svjetska područja sve više ugrožava nedostatak pitke vode, a mnogi opskrbljivači vodom okreću se desalinaciji mora kao metodi dobivanja pitke vode. No, jedan tako uspješan izvor pitke vode iza sebe ostavlja poprilično gorak okus – retentat koji kao jedna od izlaznih struja procesa sadrži visoke koncentracije otopljenih tvari i novih onečišćujućih tvari, što predstavlja veliki problem tijekom njegova zbrinjavanja.
U današnjem svijetu „žednom“ pitke vode trenutno postoji oko 16.000 postrojenja za desalinaciju morske i bočate vode koja dnevno proizvedu 142 milijuna kubičnih metara svježe pitke vode.
No, provođenje takvog procesa ima i svoju potencijalno onečišćujuću cijenu: za svaku litru dobivene pitke vode, desalinacijsko postrojenje proizvede oko 1,5 litara toksičnog retentata koji je jedna od izlaznih struja desalinacijskog procesa. Takva količina nastalog retentata u jednoj godini (51,8 milijardi kubičnih metara) dovoljna je da se prekrije čitavo područje američke Floride na dubini većoj od 30 centimetara.
Države se stoga pozivaju da istraže bolja rješenja i nove načine za iskorištavanje nastalog retentata te podrže napore za ostvarivanje jednog od UN-ovih globalnih ciljeva za održivi razvoj, a koji se tiče osiguravanja pristupa pitkoj vodi i sanitarnih uvjeta za sve.
- Porast svjetskih kapaciteta postrojenja za desalinaciju morske i bočate vode od 1960.-2020. godine / Izvor: United Nations University - Institute for Water, Environment and Health (UNU-INWEH)
Studije potvrđuju da će ostvarenja UN-ova cilja o osiguravanju pristupa pitkoj vodi i sanitarnih uvjeta za sve do 2030. stajati oko 1 trilijuna američkih dolara godišnje – i čak do 8 % više ako se budući napredak uskladi s naporima o ostvarenju UN-ova cilja da se do 2100. godine globalno zatopljenje ograniči na znatno ispod 2 °C u usporedbi s predindustrijskim razinama.
Četvero od deset svjetskih ljudi suočava se s ozbiljnim nedostatkom vode, a više od njih šestero od deset iskusi najmanje mjesec dana godišnje u uvjetima nestašice vode. Danas desalinacijske tehnologije djeluju u 177 zemalja, od kojih se dvije trećine nalaze u zemljama s visokim prihodima.
Znanstvenici s UN-ovog sveučilišnog instituta za vodu, okoliš i zdravlje (UNU-INWEH), zajedno s kolegama iz Nizozemske i Koreje, izvijestili su u svojoj studiji, objavljenoj u časopisu Science of The Total Environment, da su otkrili da je 55 % svjetskog retentata proizvedeno u samo četiri zemlje: Saudijskoj Arabiji (22 %), UAE (20,2 %), Kuvajtu (6,6 %) i Kataru (5,8 %).
- Proizvodnja retentata u svijetu / Izvor: United Nations University - Institute for Water, Environment and Health (UNU-INWEH)
U radu se navodi da su metode odlaganja retentata u velikoj mjeri uvjetovane lokacijom postrojenja, ali tradicionalno uključuju izravan ispust u oceane, površinske vode ili kanalizaciju te korištenje tehnika isparavanja, koje se najčešće primjenjuju kod koncentriranih retentata čime se kao rezultat obrade dobiva kruti otpad kojim se lakše upravlja nego s onim izvornim.
Desalinacijska postrojenja u blizini mora najčešće ispuštaju neobrađeni retentat izravno natrag u morski okoliš. Autori studije navode velike rizike za oceanski život i morske ekosustave koje uzrokuje izravno ispuštanje retentata, a što uvelike povećava salinitet morske voda te istovremeno onečišćuje oceane toksičnim kemikalijama koje se upotrebljavaju u procesu desalinacije.
„Ispuštanjem retentata smanjuje se koncentracija otopljenog kisika u prihvatnim vodama“, rekao je Edward Jones, glavni autor studije. „Visoki salinitet i smanjena koncentracija otopljenog kisika mogu imati veliki utjecaj na izložene morske organizme, što se može pretvoriti u ekološke učinke vidljive kroz hranidbeni lanac.“
Mogućnosti korištenja nastalog retentata
U međuvremenu, rad naglašava ekonomske mogućnosti korištenja retentata u akvakulturi, za proizvodnju električne energije te u svrhu oporabe soli i metala sadržanih u retentatu uključujući magnezij, natrijev klorid, kalcij, kalij, klor, brom i litij. Uz bolje tehnologije, veliki broj metala i soli iz efluenata desalinacijskih postrojenja mogao bi se iskoristiti. Međutim, potrebne tehnologije su još uvijek nedovoljno razvijene te je oporavak tih resursa danas ekonomski nekonkurentan.
„Postoji potreba za provođenjem takvih istraživanja i pretvaranjem ekološkog problema u ekonomsku priliku“, kaže dr. Manzoor Qadir, jedan od autora studije i pomoćnik ravnatelja UNU-INWEH-a. „To je posebno važno u zemljama koje proizvode velike količine retentata s relativno niskom učinkovitošću, kao što su Saudijska Arabija, UAE, Kuvajt i Katar.
„Tehnologije desalinacije trebaju postati pristupačnije te se trebaju proširiti na zemlje s niskim i srednje niskim prihodima, a u isto vrijeme, moramo se pozabaviti s potencijalnim ozbiljnim nedostacima desalinacije“, rekao je dr. Vladimir Smakhtin, također jedan od autora studije i direktor UNU-INWEH-a. „Dobra vijest je da su posljednjih godina po tom pitanju učinjeni napori i da, s nastavkom usavršavanja tehnologija i poboljšanjem ekonomske dostupnosti, vidimo pozitivan i obećavajući napredak.“
Klara Perović / Ekovjesnik