Kako riješiti problem zbrinjavanja nuklearnog otpada?
Odgovorni samo prebacuju odgovornost
Odlaganje nuklearnog otpada iznimno je složeno pitanje s kojim se mora suočiti proizvođač takvog otpada, a ako oni to ne mogu učiniti, onda je to samo razlog više za prestanak korištenja nuklearne energije i prelazak na korištenje one obnovljive.
Zbrinjavanje nuklearnog otpada je izuzetno velik problem, budući da nuklearni otpad zadržava svojstva opasnog otpada čak više od 100.000 godina, a o toj tematici se raspravlja više od 40 godina. Stoga se postavlja pitanje kako različite zemlje i proizvođači takvog otpada rješavaju problem zbrinjavanja nuklearnog otpada?
Nažalost, ne radi se puno, već svi uključeni u taj postupak prebacuju odgovornost jedan na drugoga. Tako do sada, u Europi ili svijetu, nije otvoren nijedan objekt za sigurno pohranjivanje istrošenog nuklearnog goriva.
Nakon nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushima, Europska unija izdala je 19. srpnja 2011. godine Direktivu 2011/70/Euratom o uspostavi okvira Zajednice za odgovorno i sigurno gospodarenje istrošenim nuklearnim gorivom i radioaktivnim otpadom. Direktivom se navodi da je proizvođač nuklearnog otpada odgovoran za svoj otpad, koji se mora odložiti u zemlji članici EU u kojoj se proizvodi.
Tako su sukladno Direktivi, zemlje članice EU po prvi puta trebale dostaviti Europskoj komisiji nacionale Planove o gospodarenju istrošenim nuklearnim gorivom, čiji je cilj bio poticanje transparentnosti i zajedničkih standarda diljem Europe. Nacionalni planovi trebali su biti predstavljeni 23. kolovoza 2015., ali konačna izvješća su, prema riječima njemačke zastupnice Europskog parlamenta, Rebecce Harms, „bila toliko loša da su EU i Euratom ostali šokirani“.
Također, na području europskog kontinenta nisu poznati ni konačni podaci o ukupnim količinama radioaktivnog otpada, čije se procjene kreću od 300.000 do 450.000 tona. Nepoznavanje točnih brojki je djelomično zbog toga što zemlje članice koriste vlastite nacionalne kriterije pri izvješćivanju, pozivajući neki otpad „skladištenim“ ili „odloženim“ kada on to nije. Osim toga, neke države članice nisu kategorizirale materijale koji su radioaktivni, radioaktivnima (npr. otpad koji nastaje rudarenjem uranovih ruda).
Ovakav primjer jasno pokazuje da mnoge europske zemlje ne posjeduju planove gospodarenja nuklearnim otpadom. Na primjer, Češka je za odlaganje nuklearnog otpada predložila korištenje čeličnih i granitnih spremišta, što su odbijali švedski stručnjaci. Sveukupno gledano, zemlje članice Europske unije na ovom području nisu postigle nikakav napredak. Izvješće Europske komisije iz 2017. navodi da na području EU ne postoje objekti za odlaganje istrošenog nuklearnog goriva, što je poprilično problematično s povećanjem volumena takvog otpada. Zbog toga, Europska komisija traži od država članica da svake tri godine dostavljaju „odgovarajuće informacije“ o njihovim planovima gospodarenja nuklearnim otpadom.
Švedski primjer
Zanimljivo je pogledati kako „napredne“ zemlje, poput primjerice Švedske, rješavaju problem radioaktivnog otpada. U Švedskoj je prvi nuklearni reaktor izgrađen 1954. godine, a s komercijalnim radom započeo je 1970-ih. Od tada, još uvijek nema konačnog spremišta za odlaganje istrošenog nuklearnog goriva, jednostavno zato što ne postoji tehnologija za skladištenje tako opasnih materijala za razdoblje od 100.000 godina.
Kada je u pitanju nuklearni otpad, Švedske slijedi princip „onečišćivač plaća“: naknada za kWh proizvedene električne energije plaća se državnom Fondu za gospodarenje nuklearnim otpadom, koji je odgovoran za upravljanje i zbrinjavanje istrošenog nuklearnog goriva. Ova naknada se preračunava svake 3 godine i ubrzano raste (od oko 0,4-0,6 € cent/kWh za 2018.-2020.). Osim toga, švedska nuklearna industrija je odgovorna za identificiranje područja i metoda za konačno zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Operatori nuklearnih reaktora uspostavili su privatnu tvrtku, Swedish Nuclear Fuel and Waste Management Company (SKB) za razvijanje metoda odlaganja istrošenog nuklearnog goriva.
SKB je tako predložio duboko geološko odlaganje u bakrenim spremnicima koji su pohranjeni u tunelima granitnih stijena na dubinama od 500 metara. Međutim, stručnjaci sa Sveučilišta u Stockholmu pokazali su da bi bakreni spremnici korodirali 1.000 do 10.000 puta brže nego što su početno procijenili u SKB-u.
Nakon ove kontroverze, Švedski okolišni sud uputio je Vladi preporuku o oduzimanju licence SKB-u ako ne riješi tehničko-tehnološko pitanje korozije bakra. Međutim, ako Vlada bez obzira na sve odluči krenuti s provedbom ovakvog načina odlaganja, lokalna zajednica područja gdje će se odlagati nuklearni otpad ima mogućnost donošenja veta na odluku.
Određivanje skladišta nuklearnog otpada
„Mjesta odlaganja radioaktivnog otpada često su rezultat političke, a ne tehnološke odluke“, rekao je Andrew Blowers, bivši okružni vijećnik u britanskom Bedfordu, koji se borio protiv odluke kojom je njegova zajednica bila predložena kao mjesto odlaganja radioaktivnog otpada.
„Odlagališta nuklearnog otpada obično se nalaze na geografski udaljenim i ekonomski marginalnim područjima. Osim toga, takva mjesta su često politički nemoćna i već ekološki degradirana, što naposljetku dovodi do olakšanog prihvaćanja nuklearnog otpada“, dodao je Blowers.
Uz sve navedeno, kako uopće odrediti pravo mjesto za odlaganje nuklearnog otpada? Najpravedniji i najsigurniji način je zemljopisno traženje lokacija s pravim geološkim uvjetima, kao što je to bio slučaj u Švedskoj. Takav postupak mora biti brz i demokratski, budući da takav otpad predstavlja visoki sigurnosni rizik.
Klara Perović / Ekovjesnik