Više soli u vodi utječe na stvaranje opasnih „kemijskih koktela“
„Sindrom slatkovodne salinacije“
Nova studija američkih znanstvenika otkriva da mnoge površinske vode bilježe povećanje saliniteta te da unos soli u okoliš može mobilizirati teške metale, razna onečišćenja hranjivim tvarima i druge kontaminante koji sudjeluju u stvaranju novih „kemijskih koktela“ u rijekama, potocima i vodenim akumulacijama. Ovi kokteli mogu predstavljati opasnost za pitku vodu, divlji svijet i riječnu ekologiju, a već doprinose i krizama javnog zdravstva u pojedinim američkim gradovima.
Dr. Gene Likens, predsjednik američkog Cary Instituta za eko-sustavne studije, već se više od pola stoljeća bavi proučavanjem šumskih i vodenih ekosustava. Zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu uočio je promjenu u kemiji površinskih voda, uključujući povećanja alkaliteta i saliniteta vodenih puteva, što su on i njegovi kolege nazvali „sindromom slatkovodne salinacije.“
Studija objavljena prošlog mjeseca, na kojoj se kao jedan od koautora nalazi i dr. Likens, ne otkriva samo da se u mnogim površinskim vodama povećava salinitet, već da i unos soli u okoliš može mobilizirati teške metale, razna onečišćenja hranjivim tvarima i druge kontaminante koji sudjeluju u stvaranju novih „kemijskih koktela“ u rijekama, potocima i vodenim akumulacijama. Ovi kokteli mogu predstavljati opasnost za pitku vodu, divlji svijet i riječnu ekologiju, a već su doprinijeli krizi javnog zdravstva u barem jednom američkom gradu.
Koji su glavni utjecaji?
Flint, grad u američkoj saveznoj državi Michigan nedavno je pogodila velika kriza trovanjem olovom, a u toj tragediji ključnu ulogu odigrala je upravo sol. Kriza s vodom prvi put je započela 2014. godine kada je radi ekonomske uštede izvor pitke vode s jezera Huron i rijeke Detroit zamijenjen vodom iz rijeke Flint.
Kada je grad prebacio svoje izvore vode na visoko onečišćenu rijeku Flint, voda je imala mnogo veći salinitet zbog otjecanja soli s cesta, što je, bez odgovarajuće obrade, povećalo korozivnost vode. „Ta promjena u kemiji vode koja teče kroz cijevi oslobodila je olovo iz cijevi ili spojeva lemljenih olovom“, objašnjava Likens. Sol je tako bila dio katalizatora koji je potaknuo vodenu krizu u Flintu.
Metropolitansko područje Flinta nažalost nije jedino koje je ugroženo povećanim salinitetom vode. Znanstvenici su također proučavali javne vodoopskrbne sustave na području Washingtona i Baltimorea te otkrili da se u nekim od tih područja ozbiljno povećavaju koncentracije soli u vodoopskrbnim sustavima.
Iz prve ruke to potvrđuje i Sujay Kaushal, glavni autor studije i profesor geologije na Sveučilištu Maryland, koji je 2015. godine uočio da iz slavine u njegovom domu u Marylandu izlazi crna voda. Shvatio je da povećani salinitet u vodi uzrokuje da se mangan, koji u velikoj koncentraciji postaje neurotoksičan, izlijeva iz cijevi u susjednim kućama.
Ranija studija koju su proveli Kaushal, Likens i njihovi kolege, objavljena u siječnju 2018. godine, analizirala je podatke tijekom jednog stoljeća na različitim lokalitetima i ustanovila da je „sindrom salinacije slatke vode“ postao široko rasprostranjen. Znanstvenici su tako otkrili da je 37 posto slivnih područja tzv. „donjih 38“ država u SAD-u imalo značajno povećanje saliniteta, a njih čak 90 posto povećanje alkaliteta. U svojoj najnovijoj studiji krenulo se još dalje istražujući rijeke u Sjevernoj Americi i Europi, ali i na nekoliko ostalih mjesta diljem svijeta, uključujući Iran, Rusiju i Kinu.
„Iznenađujuće je da u svim tim različitim regijama svijeta postaje poznati vodeni putevi koji potvrđuju ovaj sindrom“, kaže Kaushal. „Čak i naša Velika jezera pokazuju ove obrasce povećanja soli, a ona sadrže oko 20 % svjetske slatke vode.“
„Sol je sama po sebi problematična. Pokazalo se da soli koje se ispiru s cesta štete li ubijaju vegetaciju, a također mogu prodrijeti i u bunare pitke vode. Visoka razina saliniteta može biti toksična i za neke vodene organizme“, objasnio je Likens.
Drugo novije istraživanje potvrdilo je ovo prijetnju solju: „Očekuje se da će povećanje saliniteta u slatkovodnim sustavima uzorkovati velike promjene biote i potencijalno u ekološkoj funkciji, kao i određene gubitke slatkovodnih resursa“, napisao je u svojoj nedavnoj studiji John R. Olson s Kalifornijskog državnog sveučilišta (Monterey Bay). Njegov rad utvrdio je da bi do kraja stoljeća polovica vodenih tokova na Zemlji mogla imati povećanje saliniteta od 50 posto.
Međutim, to nije jedina briga vezana za sol. Kaushal i njegovi kolege također su otkrili da soli mogu osloboditi teške metale i druge elemente u tlima i betonskim površinama, što zajedno u kombinaciji može biti puno opasnije nego kad dolazi pojedinačno. Soli također mogu mobilizirati nitrate potičući štetno cvjetanje algi koje ugrožavaju zdravlje riba i drugih morskih organizama.
Izvori problema
Tijekom zimskih uvjeta, uobičajeno je da se ceste posipaju solju, na što mnoge lokalne samouprave u SAD-u potroše i do tonu soli dnevno za potrebe posipanja prometnica. Velikodušni obroci soli u cestovnom prometu uobičajeni su na sjeveroistoku i gornjem srednjem zapadu SAD-a i jedan su od najvećih doprinosa salinaciji plovnih puteva u tim dijelovima zemlje. Znanstvenici su, također, otkrili da i druge vrste soli, ne samo uobičajeno korišten natrijev klorid, utječu na povećanje saliniteta u vodotocima – omekšivači vode, otjecanje gnojiva, ispuštanje otpadnih voda i ostalo.
Trošenje betonskih konstrukcija kao što su mostovi i ceste pod utjecajem kiselih kiša također doprinosi povećanju saliniteta i alkaliteta. Isto tako, na povećanje utječe i izgradnja nepropusnih površina, kao što su ceste i parkirališta. Znanstvenici su otkrili da je na području Baltimorea povećanje izgradnje nepropusnih površina u iznosu od svega jedan posto uzrokovalo povećanje saliniteta za 10 posto.
Moguća rješenja
Studijom se preporučuje da se navedenim problemom treba baviti „razmatranjem kemijskih smjesa i mogućih interaktivnih učinaka kao sindroma višestrukih stresora umjesto pojedinačnih kontaminata“.
„Imamo propise i strategije upravljanja koje su usredotočene na samo pojedinačne onečišćujuće tvari“, kaže Kaushal. „U stvarnosti ove mješavine imaju interaktivne učinke, ponekad sinergističke, koji pridonose toksičnosti gdje je ukupni učinak smjese ili interakcije veći od zbroja dijelova.“
No, prepoznavanje opasnosti ovih elemenata u kombinaciji je jedna stvar, dok je njihovo testiranje potpuno druga stvar. Srećom, postoje i druge taktike koje bi mogle pomoći, uključujući korištenje učinkovitijih pufera za smanjenje otjecanja soli s površina te racionalnija upotreba soli za posipanje cesta.
„Krajem studenog predsjednik Trump objavio je da je naša voda čista“, kaže Likens. „No, znanstvena istraživanja dokazuju suprotno. Ova ideja da možemo raditi što god želimo u okolišu, posebice vodi o kojoj svi ovisimo, a da i dalje mislimo da će sve biti u redu – to jednostavno nije točno.“
Klara Perović / Ekovjesnik