Nove šume posađene u blizini rijeka mogle bi iskoristiti svu vodu
Proučavanjem načina na koji pošumljavanje utječe na dostupnost vode možemo raditi na smanjenju bilo kakvih lokalnih posljedica za ljude i okoliš
Sadnja novih šuma predstavlja obećavajući način za borbu protiv globalnog zatopljenja budući da stabla apsorbiraju ugljikov dioksid, glavni staklenički plin koji nastaje kao posljedica ljudskog djelovanja. No, neplanirana posljedica sadnje novih šuma mogli bi biti trajno niski protoci rijeka.
Istraživanje britanskih znanstvenika sa Sveučilišta Cambridge otkriva kako se u područjima gdje su posađene šume smanjuje protok rijeka te se s vremenom ne oporavlja. Također, istraživači navode kako bi rijeke u pojedinim područjima mogle u potpunosti nestati unutar razdoblja od 10 godina. Ova pojava, stoga, naglašava potrebu razmatranja utjecaja na regionalnu dostupnost vode, kao i na šire klimatske prednosti planova sadnje šuma.
„Ponovno pošumljavanje važan je čimbenik u borbi protiv klimatskih promjena, ali trebamo pažljivo razmotriti mjesta na kojima će se to provoditi. Na pojedinim će mjestima promjene u dostupnosti vode u potpunosti promijeniti lokalnu isplativost programa sadnje šuma“, navodi Laura Bentley, autorica istraživanja i znanstvenica na Institutu za konzervatorska istraživanja Sveučilišta Cambridge.
Nepoznat utjecaj starenja
Iako postoje nesigurnosti o strategiji, sadnja drveća na velikim površinama predlaže se kao jedan od najboljih načina za smanjenje razine ugljikovog dioksida u atmosferi budući da drveće tijekom svog rasta upija i skladišti plin. Znanosti je već duže vrijeme poznato kako sadnja drveća smanjuje količinu vode koja teče u obližnjim vodama, ali nitko nije razumio na koji se način ovaj utjecaj mijenja sa starošću šuma.
U ovom istraživanju proučavane su 43 lokacije diljem svijeta gdje su šume posađene te je korišten protok rijeka kao mjera dostupnosti vode u okolnom području. Zaključeno je kako se riječni protok smanjio u prosjeku za 25 % tijekom pet godina nakon sadnje drveća.
U vremenskom razdoblju od 25 godina nakon sadnje stabala protok rijeka smanjio se u prosjeku za 40 %, a u nekim slučajevima došlo je do potpunog isušivanja rijeka. Najveći je postotak smanjenja dostupnosti vode bio u dijelovima Australije i južne Afrike.
„Jednom kad se dogode poremećaji u slivu, protoci rijeka se ne obnavljaju nakon sadnje drveća, i to čak nakon više godina“, navodi profesor David Coomes, glavni autor istraživanja i direktor Instituta za konzervatorska istraživanja.
Istraživanje, koje je objavljeno u časopisu Global Change Biology, pokazuje kako tip tla na kojem su stabla posađena određuje njihov utjecaj na lokalnu dostupnost vode.
Stabla posađena na prirodnim pašnjacima na kojima je tlo zdravo značajno smanjuju protok rijeka. Na tlima koja su prethodno degradirana poljoprivredom sadnja šuma pomaže u obnavljanju tla na način da može zadržavati veću količinu vode i shodno tome u manjoj mjeri smanjuje protok obližnjih rijeka.
Utjecaj stabala na protok rijeka manji je tijekom suših godina nego za vrijeme vlažnijih. Kada se stabla suoče sa sušama, zatvaraju pore na svojim listovima kako bi zadržale vodu te kao rezultat toga manju količinu vode upijaju iz tla. Tijekom vlažnog vremena, međutim, koriste više vode iz tla, a također prikupljaju kišnicu preko listova.
„Klimatske promjene utjecat će na dostupnost vode diljem svijeta“, navodi Laura Bentley. „Proučavanjem načina na koji pošumljavanje utječe na dostupnost vode možemo raditi na smanjenju bilo kakvih lokalnih posljedica za ljude i okoliš.“
Žarko Šaravanja / Ekovjesnik