Potreban nam je pravno obvezujući sporazum kojim će onečišćenje plastikom postati prošlost
Konačni obračun s plastikom!
Snažna veza između industrije fosilnog goriva i industrije plastike prijeti pogoršanjem krize svjetskog onečišćenja plastikom. Skupina stručnjaka Centra za međunarodno pravo zaštite okoliša (CIEL) procjenjuje da će se u sljedećih pet godina dogoditi nagli porast u proizvodnji svjetske plastike za 33-36 %. Trisia Farrelly bila je dio grupe nevladinih organizacija unutar spomenute skupine stručnjaka te piše o tome kako se onečišćenje plastikom jednom zauvijek treba pretvoriti u prošlost.
Ova tvrdnja Centra za međunarodno pravo zaštite okoliša (CIEL) potkopat će sve trenutne pokušaje upravljanja plastičnim otpadom. Vrijeme je da prestanemo s pokušajima (i neuspjesima) izlaženja iz kade pune plastičnog otpada i umjesto toga zatvorimo slavinu koja ga proizvodi, piše Trisia Farrelly za portal The Conversation.
Skupština Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEA) prepoznala je onečišćenje plastikom kao „ozbiljan svjetski problem u naglom porastu za koji je potrebna brza reakcija svijeta“. Grupa stručnjaka osnovana prošle godine predložila je međunarodni sporazum u vezi onečišćenja plastikom kao najučinkovitiji potez. Zajedno s Giuliom Carlini, Trisia Farrelly, autorica izvornog članka, bila je dio grupe od tridesetak nevladinih organizacija unutar spomenute skupine stručnjaka koji su bili prisutni na UNEA sastanku prošlog tjedna gdje su raspravljali o tome kako onečišćenje plastikom jednom zauvijek pretvoriti u prošlost.
Nažalost, unatoč jakim argumentima zemalja u razvoju, uključujući i pacifičke otočne države, mala grupa država zaustavila je pregovore. Ovo značajno usporava ambicioznu svjetsku akciju i ostavlja nas očajnijima nego ikada u pokušaju pronalaska pravog rješenja problema plastičnog onečišćenja.
Zašto nam je potreban sporazum?
Prvi korak je odbacivanje lažnih rješenja koja iskaču u našim vijestima. Tako je recikliranje jedno njih: količina plastike koja se proizvodi jednostavno je prevelika za recikliranje. Od sve plastike koja se proizvela između 1950. i 2015. godine, recikliralo se svega 9 %. Ova brojka naglo će pasti budući da Kina i sve veći broj zemalja u razvoju odbija plastični otpad iz Australije, Novog Zelanda i ostatka svijeta. Poznato je kako je i Indija slijedila vodeću ulogu Kine i zabranila uvoz plastičnog otpada. Hoće li Europa i ostatak svijeta uskoro biti zatrpani plastičnim otpadom?
Kako je Kina bila glavna destinacija za otpad koji se može reciklirati, obustavljanjem uvoza samo je na primjeru Australije izgubljena trećina tržišta plastičnog otpada, a na Novom Zelandu ostala je količina od 400 tona nagomilanog plastičnog otpada. Mnoge svjetske zemlje su s ograničenim brojem domaćih postrojenja za reciklažu sada u potrazi su za novim tržištima, pa tako i Australija i Novi Zeland. Prošle je godine na Novom Zelandu na odlagalištima završilo oko 250 tisuća tona plastike, a dodatnih 6,3 tisuće tona izvezeno je u Maleziju na recikliranje. No, sada i Malezija također odbija opasni plastični otpad iz drugih država.
Čak i kada bi uspjeli pronaći nova tržišta za recikliranje plastike, postoji drugi problem. Recikliranje nije sigurno kao što zvuči. Plastičnim se proizvodina dodaju usporivači gorenja i druge toksične tvari, a te čestice dobivaju drugi život kada se plastika reciklira u nove proizvode, uključujući i dječje igračke.
Slanje našeg plastičnog otpada u azijske zemlje ne predstavlja kraj našeg problema / Foto: EPA/Diego Azubel, CC BY-SA
Pretvorba plastike u energiju je lažno rješenje
A što je sa spaljivanjem plastičnog otpada i proizvodnjom energije? Razmislimo ponovno. Spaljivanje je skupo i potrebna su desetljeća da se izjednače prihodi od investicija. Oprečno je pristupu „nultog otpada“ i države su zatvorene u vječnom krugu proizvodnje i uvoza otpada kojim samo „hrane plastičnu zvijer“. Također spaljivanje ostavlja onečišćen zrak, tlo i vodu.
Proizvodnja materijala nižeg stupnja od plastičnog otpada (poput cesta, ograda i klupa u parku) također nije rješenje. Bez obzira u što se plastika stavi, ona ne nestaje. Samo se razdvaja u još manje djeliće sa sve većim potencijalom za nanošenje štete zraku, vodi, tlu te morskim i slatkovodnim ekosustavima.
Ovo je razlog zašto istraživači daju sve više pažnje slabije vidljivim opasnostima koje nastaju kad mikro (manje duljine od 5 mm) i nano (manje duljine od 100 nm) čestice nose patogene, invazivne vrste i trajna organska onečišćivala. Otkriveno je da plastika može emitirati metan koji pridonosi emisiji stakleničkih plinova.
Gume se razlažu u mikroplastiku koja dospijeva u ocean. Kada se plastika razlaže na nanočestice, one su dovoljno male da mogu prodrijeti kroz stanične stjenke. Nadalje, čak i naša odjeća ispušta plastična mikrovlakna u vodu iz perilica rublja.
Izvor: Zero Waste Europe
Plastika je stvarno svjetski problem
Onečišćenje plastikom prisutno je diljem svijeta. Ono putuje trgovinom, vjetrovima, rijekama i plimnim tokom, ali i putem crijeva ptica i sisavaca, pa čak i komaraca koji migriraju. Ne znamo uvijek koje su toksične kemikalije u plastici, niti koje su u njenom recikliranom proizvodu. Plastično onečišćenje može završiti i do tisuću kilometara dalje od izvora.
Ovo čini plastično onečišćenje međunarodnom brigom. Ne može se riješiti samo unutar nacionalnih granica i regija. Svjetski, pravno obvezujući sporazum s jasnim ciljevima i standardima je ono što nam je hitno potrebno za promjenu ove priče.
Nevladine organizacije u UNEA grupi stručnjaka prepoznale su međunarodni sporazum kao najučinkovitije rješenje. Predloženi sporazum ima potencijal obuhvatiti cijeli životni ciklus plastike fokusiranjem na prevenciju, direktno na vrhu hijerarhije otpada.
Ova bi rješenja mogla uključivati i ograničenje količine nove plastike u proizvodima, zabranu plastike koja se može izbjeći (jednokratne vrećice i slamke) i ograničenje upotrebe toksičnih dodataka.
Više od 90 organizacija civilnog društva diljem svijeta i sve veći broj država podržali su sporazum. S druge strane, ranije spomenute Australija i Novi Zeland nisu.
Žarko Šaravanja / Ekovjesnik