Tijekom proteklih 20 godina objavljeno je 7000 studija o rasprostranjenosti mikroplastike
Problem koji smo sami stvorili, a sada moramo otkriti kako ga riješiti
Prošlo je 20 godina otkako je u časopisu Science prvi put objavljena studija koja je ukazala na problem gomilanja sićušnih čestica plastike i vlakana u okolišu. Čestice su nazvane „mikroplastika“.
Studija pod nazivom „Lost at Sea: Where Is All the Plastic?“ („Izgubljeni na moru: Gdje je sva plastika?“), objavljena u časopisu Science u svibnju 2004. godine, otvorila je novo istraživačko polje. Od tada je objavljeno više od 7000 studija koje su ukazale na široku rasprostranjenost mikroplastike u okolišu, divljim životinjama i ljudskom tijelu.
Dr. sc. Karen Raubenheimer s australskog Sveučilišta u Wollongongu u Novom Južnom Walesu pita se što smo dosad naučili te kao dio tima međunarodnih stručnjaka u radu objavljenom 19. rujna u časopisu Science sažima trenutačna saznanja o mikroplastici.
„Ukratko, mikroplastika je široko rasprostranjena, pronađena je i u najudaljenijim dijelovima našeg planeta, a dokazi o njezinim toksičnim učincima postoje na svim razinama - od sićušnih insekata na dnu hranidbenog lanca do vrhunskih grabežljivaca. Mikroplastika je sveprisutna u hrani i piću, a otkrivena je u cijelom ljudskom tijelu te se sve više pojavljuju dokazi o njezinom štetnom djelovanju. Znanstveni dokazi sada su više nego dovoljni i hitno je potrebna kolektivna globalna akcija za rješavanje problema mikroplastike jer problem nikada nije bio veći.“ – ističe dr. sc. Karen Raubenheimer.
>>> Pročitajte još >>> Pakirana voda sadrži i do 100 puta više nanočestica plastike nego što se dosad mislilo
Tako sitna, a tako problematična
Mikroplastika je općenito prihvaćena kao plastična čestica promjera manjeg od 5 mm. Neke se mikroplastike namjerno dodaju u proizvode, poput sapuna za lice, dok druge nastaju nenamjerno, odnosno razgradnjom i usitnjavanjem većih plastičnih predmeta – primjerice, vlakna koja se oslobađaju pri pranju odjeće od poliestera. Studije su identificirale neke od glavnih izvora mikroplastike kao što su: kozmetički proizvodi, sintetički tekstil, gume za vozila, gnojiva i plastični peleti, ribarska užad i mreže, gumena mrvica koja se koristi u umjetnoj travi i recikliranje plastike.
Međutim, znanost još nije utvrdila brzinu kojom se veća plastika razgrađuje u mikroplastiku. Također, još uvijek se istražuje brzina kojom mikroplastika postaje nanoplastika čije čestice imaju promjer manji od 0,001 mm.
Teško je procijeniti količinu mikroplastike u zraku, tlu i vodi
Primjerice, studija o mikroplastici u oceanima iz 2020. procjenjuje da u Zemljine oceane godišnje dospije između 0,8 i tri milijuna tona mikroplastike. Nedavnim izvještajem istraživačke organizacije Earth Action sugerira se da bi količina mikroplastike na kopnu mogla biti tri do deset puta veće od one u oceanima, a ako je to točno, riječ je o količini između deset i 40 milijuna tona.
Očekivanja porasta mikroplastike u okolišu postaju sve gora pa bi se do 2040. taj problem mogao više nego udvostručiti. Čak kad bi ljudi zaustavili dotok mikroplastike u okoliš, nastavila bi se razgradnja veće plastike.
Mikroplastika je otkrivena u više od 1300 životinjskih vrsta, uključujući ribe, sisavce, ptice i kukce. Neke životinje zamijene je za hranu i progutaju, što dovodi do oštećenja kao što je začepljenje crijeva. Također, životinje stradavaju kada mikroplastika u njihovom organizmu ispušta sadržane opasne kemikalije.
- © 5 Gyres Institute
Osvajači u našim tijelima
Mikroplastika je identificirana u vodi koju pijemo, zraku koji udišemo i hrani koju jedemo – uključujući plodove mora, kuhinjsku sol, med, šećer, pivo i čaj. Ponekad do kontaminacije dolazi u okolišu, a ponekad je to rezultat obrade, pakiranja i rukovanja hranom. Stoga je potrebno više podataka o mikroplastici u ljudskoj hrani kao što su proizvodi životinjskog podrijetla, žitarice, voće, povrće, pića, začini te ulja i masti.
„Koncentracije mikroplastike u hrani uvelike variraju što znači da također variraju razine izloženosti kod ljudi diljem svijeta. Međutim, neke su procjene, poput one da ljudi svakog tjedna progutaju količinu plastike izraženu težinom jedne kreditne kartice, jako pretjerane.“ ističe dr. sc. Karen Raubenheimer.
S tehnološkim napretkom znanstvenici su uspjeli identificirati manje čestice. Pronašli su mikroplastiku u ljudskim plućima, jetri, bubrezima, krvi i reproduktivnim organima, a dospjela je i u naše mozgove i srca. Dok dio mikroplastike eliminiramo kroz urin, izmet i pluća, mnogo toga ostaje u našim tijelima dugo vremena.
Sve češće se bavimo pitanjem kakav učinak mikroplastika ima na zdravlje ljudi i drugih organizama, a tijekom godina znanstvenici su promijenili način na koji to mjere. U početku su koristili visoke doze mikroplastike u laboratorijskim testovima, a sada koriste realističniju dozu koja bolje predstavlja čemu smo mi i druga živa bića na planetu zapravo izloženi.
„I priroda mikroplastike se razlikuje. Na primjer, mikroplastika sadrži različite kemikalije koje različito djeluju na tekućine ili Sunčevu svjetlost. Razlikuju se i vrste organizama, uključujući ljude, što dodatno komplicira sposobnost znanstvenika da uvjerljivo povežu izloženost mikroplastici s njezinim učincima. Što se tiče ljudi, ipak postoji napredak. U narednim godinama može se očekivati daleko bolje razumijevanje učinaka mikroplastike na naša tijela kao što su upale, oksidativni stres kao poremećaj ravnoteže između povećane količine slobodnih radikala i antioksidansa koji oštećuju stanice, imunološki odgovori i genotoksičnost, odnosno oštećenje genetskih informacija u stanici koje uzrokuje mutacije, što može dovesti do raka.“ – kaže dr. sc. Karen Raubenheimer.
- Onečišćenje plastikom / Pixabay
Što možemo učiniti?
Zabrinutost javnosti o mikroplastici raste, a tome doprinosi naša vjerojatna dugotrajna izloženost, s obzirom na to da je mikroplastiku gotovo nemoguće ukloniti iz okoliša.
„Onečišćenje mikroplastikom rezultat je ljudskih aktivnosti i odluka. Sami smo stvorili problem, a sada moramo pronaći rješenje. Neke su zemlje uvele zakone koji reguliraju mikroplastiku, ali to nije dovoljno za rješavanje problema. Tu je i novi pravno obvezujući Globalni sporazum o okončanju onečišćenja plastikom koji predstavlja važnu priliku, a peta runda pregovora počinje u studenom. Sporazum ima za cilj smanjiti globalnu proizvodnju plastike, ali također mora uključivati mjere za konkretno smanjenje mikroplastike. U konačnici, plastika se mora redizajnirati kako bi se spriječilo ispuštanje mikroplastike, moraju se uključiti svi pojedinci i sve zajednice kako bi se potaknula podrška vladinim politikama. Nakon 20 godina istraživanja mikroplastike, imamo još puno posla, ali i više nego dovoljno dokaza da konačno djelujemo.“ – zaključuje dr. sc. Karen Raubenheimer.
Stjepan Felber | Ekovjesnik