Mjerenje je prvi korak u gospodarenju plastičnim otpadom
Primjer analize tijeka plastike u jednoj karipskoj državi
U državama diljem svijeta svake se godine stvaraju milijuni tona plastičnog otpada. Zbrinjavanje otpada predstavlja velik problem i najbogatijim zemljama svijeta, a u nerazvijenim zemljama koje ne raspolažu dostatnim kapacitetima i tehnologijom gospodarenja otpadom taj je problem još izraženiji. Posebno ako u njima završava otpad iz bogatih svjetskih zemalja.
U karipskoj otočnoj državi Trinidad i Tobago, smještenoj u jugoistočnom dijelu Karipskog mora, pred obalom Venezuele, nedavno je provedeno istraživanje o primjeni ekonomskih načela u gospodarenju plastičnim otpadom. Rezultati istraživanja mogu se primijeniti bilo gdje u svijetu, možda čak i u plastičnim otpadom zatrpanom Zagrebu.
Autori istraživanja se inače bave poslovnim menadžmentom i održivošću, a iako je Trinidad i Tobago mala država čije se gospodarstvo najvećim dijelom oslanja na turizam i industriju nafte, u kojoj postoji relativno malo dostupnih podataka o proizvodnji, upotrebi i odlaganju plastike, ovo istraživanje može biti korisna studija slučaja budući da ova karipska država nije jedina s ograničenim podacima.
Budući da u Trinidadu i Tobagu živi svega 1,2 milijuna stanovnika, u obzir se moglo uzeti cjelokupno gospodarstvo ove države koja je članica Karipske zajednice (Caricom), regionalne organizacije koja uključuje 16 milijuna ljudi te ima pristup većim tržištima. Također, Trinidad i Tobago se u gospodarenju otpada suočava s istim problemima kao i daleko veće zemlje, a to je velik problem manjka prostora za odlaganje otpada.
Plastika najčešće dospijeva u obliku ambalaže
Prvi korak u rješavanju bilo kojeg problema njegovo je mjerenje. Ovo je u slučaju plastičnog otpada posebno izazovan zadatak zbog manjka podataka o tome odakle dolazi i gdje završava. Za veći dio analize koristili su se stoga podaci i statistika trgovina kako bi se nadoknadio manjak podataka.
Analiza tijeka materijala pomaže u određivanju količine tijeka proizvoda i otpada. Proces je razvijen kasnih 1990-ih godina od strane industrijskih ekologa za gospodarenje otpadom, a korišten je za praćenje materijala poput metala i proizvoda poput računala na nacionalnim i međunarodnim razinama.
Autori istraživanja su kombinirali različite tipove podataka kojima su pratili uvoz ili lokalno proizvedene proizvode do njihove upotrebe ili ponovne upotrebe, uključujući recikliranje, izvoz ili odlaganje na odlagališta.
Najveće iznenađenje istraživanja bilo je otkriće da većina plastike koja dospijeva na odlagališta u državi, u iznosu od 49.000 tona godišnje, nije bila proizvedena ili uvezena. Naprotiv, dospjela je u zemlju kao pakiranje ili ambalaža uvezenih proizvoda. Drugim riječima, najveći dio plastike na odlagalištima „došao je usput“ s drugim stvarima!
Reciklirati, spaliti ili zabraniti?
Veliki dio plastičnog otpada završava na odlagalištima (ili u oceanu), ali postoje bolja rješenja među kojima je i recikliranje.
Autore istraživanja je ohrabrio podatak da stanovnici Trinidada i Tobaga godišnje odlažu 26.000 tona PET plastičnih boca što je dovoljno za ekonomski učinkovito lokalno postrojenje za recikliranje. Također, lokalna potražnja za plastičnim bocama je dovoljna da bi se plastika dobivena u postrojenjima za recikliranje iskorištavala za proizvodnju novih boca.
Drugo je rješenje pronalazak alternativne upotrebe za plastični otpad. Plastika se može spaljivati za proizvodnju energije, uz odgovarajuće postupke pročišćavanja, što se primjerice radi u Švedskoj gdje se oko polovice ukupnog otpada spaljuje za energiju.
Pojedine tvrtke na drugim mjestima, poput tvrtke Lehigh Northeast Cement Co. u Glens Fallsu u New Yorku, spaljuju plastiku kao gorivo u postrojenjima za proizvodnju cementa. Proizvodnja cementa zahtijeva veliku količinu energije, a plastika može biti zamjena za veliki udio korištenih fosilnih goriva. Trinidad i Tobago ima postrojenje za proizvodnju cementa koje je dovoljno veliko za spaljivanje 29.000 tona plastičnog otpada.
Hoće li ova opcija biti djelotvorna ovisi o tome postoji li druge opcije upotrebe plastičnog otpada i koliko bi plastike koristilo postrojenje za proizvodnju cementa. Ovaj proces je ekonomski isplativ budući da korištenje plastičnog otpada može povećati prihode postrojenja za proizvodnju cementa, a istovremeno smanjiti količinu plastike koja dospijeva na odlagalište za oko 30 %.
Treća je opcija zabrana pojedinih plastičnih predmeta. Pretpostavlja se da bi zabrana sveprisutnih vrećica smanjila količinu plastičnog otpada u Trinidadu i Tobagu za 2.000 tona godišnje. Zajedno s još šest karipskih država, Trinidad i Tobago je zabranio upotrebu plastičnih vrećica i jednokratne plastike od 1. siječnja ove godine.
Praćenje tijeka plastike: univerzalno rješenje
Iako su ovi rezultati specifični za Trinidad i Tobago, analiza tijeka materijala se može primijeniti u bilo kojoj državi svijeta, a ovakav pristup daje jasniju sliku o stvarnom ishodu uloženih napora u gospodarenju plastičnim otpadom. Primjerice, pokazao je da zabrana upotrebe plastičnih vrećica i slamki može biti vrijedna truda, ali da bi trebala biti dio veće strategije koja prepoznaje i gospodari većim izvorima plastičnog otpada.
Također, ovakva analiza ne mora biti skupa. Ovo se istraživanje zasnivalo na podacima o uvozu i izvozu, proizvodnji i tijeku otpada do odlagališta koji su dostupni javnosti, a rezultati su, iako nepotpuni, bili dovoljni za donošenje izvedivih rješenja.
Glavne zapreke za upotrebu analize tijeka materijala su podizanje svijesti i iskustvo. Ova metoda još uvijek nije naširoko poznata i zna je provoditi relativno mali broj ljudi. U globaliziranom svijetu gdje ogromne količine robe i materijala neprestano putuju preko granica zemalja, ovo istraživanje može postati vrijedan alat u borbi protiv hitnih izazova u gospodarenju otpadom.
Žarko Šaravanja / Ekovjesnik