Zagreb gori, a „spalionica“ je i dalje tabu
Zelena akcija ponavlja parole ne nudeći „bolja rješenja“, gradonačelnik Tomašević taktički kalkulira, a problem otpada postaje sve ozbiljniji
Nakon današnjeg „performansa“ ispred zgrade zagrebačke gradske uprave, postalo je jasno da Zelena akcija ne nudi rješenja, već samo tužan refren. No dobro, jasno je to bilo još davno prije. Pod krinkom „beskompromisne“ borbe za „održivost“, aktivisti ponavljaju iste optužbe i izbjegavaju odgovoriti na ključno pitanje: što s tonama miješanog komunalnog otpada koji svakodnevno nastaje u Zagrebu, a koji se ne može ni reciklirati ni kompostirati?
Umjesto konkretnih prijedloga za obradu preostalog miješanog otpada, građanima su danas ponovno servirane poruke poput „bilo kuda, spaljivanje je štetno svuda“. Isti stihovi, isti transparenti, ista priča – bez odgovora na pitanje: što Zagreb konkretno treba učiniti s tisućama tona otpada koje magično ne zbrinjavaju ni žuti ni smeđi spremnici – bili oni podzemni, polupodzemni ili ovi klasični razvaljeni koje „pružatelj javne usluge prikupljanja otpada“ nijednom nije oprao i dezinficirao u ove protekle četiri godine.
Danas se ponovo čula mantra o „boljim rješenjima“ koja „već postoje u EU-u“, no bez ikakvih konkretnih podataka. Dakle, koje su to tehnologije? Gdje su i kako funkcioniraju? I kako ih aktivisti planiraju primijeniti u gradu koji je na početku rješavanja osnovne infrastrukture za odvojeno prikupljanje otpada?
Aktivistički pristup nije strategija, već izostanak pametnih rješenja
Aktivisti iz Zelene akcije već godinama zaboravljaju imenovati navodna „bolja rješenja“, a u najnovijem priopćenju ponovno se pozivaju na „tehnologije koje se koriste diljem EU-a“, ali ih, kao i obično, ni danas ne spominju. Možda misle na „tehnologiju konzumacije otpada na kućnom pragu“? Jer realno rješenje, kao što je izgradnja energane za obradu neiskoristivog otpada, za njih je i dalje „zabluda“ i „rebrendiranje spalionica“, ali i „promašena tema“ njihovog bivšeg predsjednika.
Tomaševićev problem je, međutim, dublji. Od dolaska na vlast tapka između političke realnosti i želje da zadrži naklonost istih onih koji su ga doveli na vlast. To ga, naravno, ne sprječava da (ne)zahvalno prihvati pomoć Hrvatske demokratske zajednice – tihog koalicijskog partnera kojeg po potrebi malo voli, malo mrzi.
Energana – ili, kako je oni radije nazivaju, „spalionica“ – čas je nužno zlo, čas „posljednja opcija“. Ni Tomaševićev najnoviji crtić zagrebačkog CGO-a u Resniku nije „rješenje svih rješenja“, a današnja dilema glasi: „Hoćemo li otpad spaljivati kod nas ili kod drugih?”. Dakle, aktivisti Zelene akcije kojima je stalo do svakog stabalca na ovom planetu kažu „spalionica“ može ako je daleko od njihove omiljene birtije ili „divno uređene“ zelene površine na kojoj nisu posadili ni jedno jedino stablo.
- © Ekovjesnik
Zagreb nema rješenje ni strategiju
Zagreb je danas grad bez ozbiljnog sustava gospodarenja otpadom, bez kompostane, bez sortirnice i bez realnog kapaciteta za obradu preostalog otpada. Grad nema ozbiljnu infrastrukturu, a sustav odvojenog prikupljanja otpada i dalje ima brojne rupe, koje nisu zatvorile ni famozne ZG vrećice. Podsjetimo, Zelena akcija pozdravila je Tomaševićev model prikupljanja miješanog komunalnog otpada, ocijenivši ga kao „velik korak u dobrom smjeru jer će omogućiti pravednije račune, više recikliranja i smanjenje otpada na Jakuševcu“. Zagrepčani dobro znaju kako je završilo to „unapređenje“ kvalitete usluge i odvoza otpada.
U međuvremenu, tone neiskoristivog otpada se odvoze – najčešće izvan Hrvatske, gdje će se spaliti pod znatno lošijim uvjetima nego u suvremenim europskim postrojenjima. A sve to plaćaju građani – i ekološki i financijski, ali i svojim zdravljem.
Stanovnici Kopenhagena i Beča pojma nemaju
Pokušaj aktivista da diskreditiraju dobre primjere europske prakse završava potpunom besmislicom. Tako je i danski CopenHill (Amager Bakke), najpoznatiji europski primjer energane nove generacije – sa svojim zelenilom i urbanim skijalištem na krovu te višestrukim međunarodnim nagradama – proglašen primjerom „greenwashinga“, a kao temelj za ove tvrdnje navode „stručne“ analize svojih „Zero Waste“ kolega aktivista.
Podaci, međutim, govore suprotno. Onečišćenje je najmanji problem, barem prema sadašnjim mjerenjima, a korištenje otpadne topline već je smanjilo ekološki otisak Kopenhagena u usporedbi s grijanjem domova termoelektranama, navodi se u aktualnim analizama projekta. Dakle, manje onečišćenja, više energije, manje fosilnih goriva – to je, ukratko, učinak jednog CopenHilla. Ali Danci pojma nemaju, iako su narod koji ima visoku razinu povjerenja u vlasti i žive u uređenoj zemlji koja konstantno poboljšava kvalitetu okoliša i općenito ima stroge ekološke propise.
Možda ova danska energana nema istu razinu transparentnosti kao bečka energana Spittelau, čije su emisije ispušnih plinova dostupne u svakom trenutku putem sljedeće poveznice. No, i to je najvjerojatnije „greenwashing“. A što je alternativa? Održiva kompostana na Cvjetnom trgu ili konzumacija otpada na kućnom pragu?
- © Ekovjesnik
Vrijeme je da netko preuzme odgovornost
Svi europski gradovi koji ozbiljno gospodare otpadom koriste cijeli spektar rješenja: prevenciju, odvajanje, reciklažu, kompostiranje i obradu miješanog otpada u energanama. Nijedan od tih gradova nije odustao od energana jer znaju da bez njih nema zatvaranja kruga. U njima nema deponija u kvartovima i dvorištima zgrada ni plastičnih vrećica i smeća koji se talože oko kontejnera.
Ako je Beč mogao zatvoriti deponije i kroz integrirani sustav uvesti visoke stope reciklaže i energanu (turističku atrakciju) u središtu grada, ako Stockholm i Milano mogu sustavno upravljati otpadom bez ideoloških lomova – mogao bi i Zagreb. No, neće moći dok se izbjegava odgovornost i dok se sve svodi na optužbe, parole i jadne performanse.
Zelena akcija, koja je nekad imala važnu ulogu u buđenju svijesti o važnosti zaštite okoliša, sada sve češće djeluje kao kočnica realnim promjenama, a očito i kao politička skupina nejasnih namjera. I dok se u jednoj ruci drže stare parole, u drugoj se drži gradonačelnika za rukav (i novčanik) – ne bi li slučajno odlučio nešto što bi moglo uznemiriti „bazu“.
Gradonačelnik Tomašević ne donosi odluke – posebno uoči nastupajućih izbora za koje se priprema već nekoliko mjeseci „vraćajući grad u formu“ – jer pazi da ne izgubi podršku onih koji ne nude nikakva rješenja. A oni koji su ga doveli na vlast, sad ga napadaju istim prijetećim tonom kojim su prije četiri godine napadali Milana Bandića. I predstavljali toaletnu vodu neugodnog mirisa „Eau de Zagreb – iz srca Jakuševca“, koju proizvodi i puni Zagreb – „europska prijestolnica smeća“. No dobro, možda su te „prijetnje“ samo igrokaz u zajedničkoj režiji.
- © Ekovjesnik
Mnogo vike ni za što
Njihovo „djelovanje“ i izjave pravi su školski primjer političkog pamfleta bez konkretnih rješenja. Dramatične, pune praznih fraza i moraliziranja, ali ponovno – s NULA konkretnih prijedloga što napraviti s preostalim miješanim otpadom koji se ne može reciklirati niti kompostirati. Oni zapravo ne osporavaju da taj otpad postoji, samo žele da se ne spali. Pa što onda? Da ga zakopamo? Da ga vozimo okolo Europom ili zemljama s nižim ekološkim standardima? Da čekamo nekakvo čudo?
Vrijeme je da se u Zagrebu prestanemo bojati riječi „energana“ jer dok se jedni s gas maskama slikaju ispred zgrade gradske uprave, drugi gradovi zatvaraju deponije, proizvode energiju i više ne diskutiraju o „dilemi“, već o tome kako dodatno poboljšati sustav.
Iako reklamiranje „skupocjene toaletne vode“ sa zagrebačkog odlagališta više ne bi bilo prihvatljivo uz nova predizborna obećanja Tomislava Tomaševića, kojima bi birači ponovno trebali vjerovati, Jakuševec i dalje smrdi i predstavlja potencijalnu ekološku bombu. To pak ne predstavlja problem nadasve stručnom direktoru zagrebačke Čistoće koji na pitanje o raspoloživosti prostora na zadnjoj plohi Jakuševca, na dijelu na kojem se nisu dogodili odroni otpada, kaže da je „zadnja ploha ujedno i zadnja ploha“, a upravo tu na raspolaganju „imamo još nekoliko godina do izgradnje CGO-a“ ili sljedećeg odrona otpada.
Zagreb si više ne može priuštiti luksuz nemaštovitih igrokaza i ne može vječno čekati. Vrijeme je da netko prestane brojati lajkove i počne donositi hrabre i razumne odluke jer od „beskompromisne borbe“ aktivista za održiva rješenja nema ništa.
Stjepan Felber | Ekovjesnik