Tropski cikloni na Mediteranu kao posljedica klimatskih promjena?

Može li nas geografski smještaj Jadrana štititi od razornih meteoroloških fenomena?

Bliži se vrhunac sezone uragana u Atlantiku, koja „službeno“ traje od 1. lipnja do 30. studenog. Prošlogodišnja sezona ostala je zabilježena kao najrazornija u povijesti mjerenja, pri čemu je živote izgubilo više stotina ljudi, a akumulirana materijalna šteta u Karibima i Sjedinjenim Američkim Državama iznosila je više od 250 milijardi američkih dolara.

Srećom po nas, tropski cikloni pune novinske stupce kategorija vijesti iz svijeta. Međutim, hoće li se naša sreća uskoro promijeniti, odnosno možemo li očekivati nastanak tropskih ciklona, tj. uragana i na Mediteranu te Jadranu uslijed globalnog zatopljenja? Ponajprije moramo razmotriti razliku između uobičajene ciklone našeg podneblja, tzv. hladne ciklone te tropskih ciklona. Hladne ciklone karakterizira središte čija je temperatura niža od rubova, a energiju dobivaju iz horizontalne temperaturne razlike, odnosno temperaturnog gradijenta. Tropski cikloni imaju toplu jezgru, iako formalno postoji mala razlika u temperaturi između središta i ruba, a izvor energije tropskog ciklona predstavlja vertikalno strujanje vlažnog i toplog zraka. Kako se topao i vlažan zrak uzdiže i hladi, pri čemu dolazi do kondenzacije vlage u kapljice kiše, oslobađajući time toplinu. Zagrijavanjem zrak se širi i omogućava još veće strujanje toplog i vlažnog zraka s površine mora. Takvo strujanje naziva se konvekcijom i nezaobilazan je sastojak općenito grmljavinskih oluja. Međutim, nekolicina grmljavinskih oblaka sama po sebi ne čini tropski ciklon, potrebna je tzv. „organizacija sustava“, koja rezultira vrtloženjem pojedinačnih oblaka oko zajedničkog centra niskog tlaka, čime nastaje svima poznat izgled tropskih ciklona sa središnjim „okom“.

Pacifički uragan Lane snimljen s Međunarodne svemirske postaje (izvor: Mashable)

Već se sada mogu naslutiti potrebni „sastojci“ za nastanak tropskih ciklona, a to su: temperatura površine mora viša od 26 °C, velika vlažnost zraka te nisko smicanje vjetra, odnosno disruptivno strujanje zraka koje narušava strukturu ciklona. Temperatura površine Mediterana u ljetnim mjesecima svakako zadovoljava prvi kriterij za tropsku ciklogenezu, no zrak iznad Mediterana je uglavnom suh. Dodatnu otegotnu okolnost za formiranje tropskih ciklona predstavlja i mala površina Mediterana, koja je uglavnom opasana brdovitom obalom na te pustinjom Saharom. Međutim, ponekad se adekvatni uvjeti „poslože“ te nastanu cikloni karakteristika sličnih tropskima, iako je zanimljivo kako velika većina takvih ciklona u Mediteranu ne nastaje ljeti, već tijekom jeseni i zime kada je temperatura mora oko 16 °C, što naslućuje kako su mediteranski cikloni drugačijeg podrijetla od onih u Atlantiku i Pacifiku.

Tijekom proteklih šezdesetak godina u Mediteranu nastalo je oko stotinjak oluja koje se mogu tako okarakterizirati, premda se u velikoj mjeri radilo o olujama niskog intenziteta i o svojevrsnim hibridima između hladnih i toplih ciklona. Prema tome, tropska ciklogeneza nije neviđena pojava u Mediteranu, premda je relativno rijetka. Tek su u nekolicini slučajeva takve oluje dosegle jačinu uragana 1. kategorije prema Safir-Simpsonovoj ljestvici (prosječna brzina vjetrova veća ili jednaka 119 km/h op.a.). Međutim, premda nisu oluje usporedive po snazi s atlantskim uraganima, mogu biti itekako destruktivne. Tako je primjerice lanjski subtropski ciklon Numa u Grčkoj odnio dvadesetak života te uništio više od tisuću domova intenzivnim padalinama koje su dovele do nastanka brojnih klizišta i odrona.

Subtropski ciklon Numa 2017. u Jonskom moru (izvor: nasa.gov)

Trend od 1982. do 2016. ukazuje na prosječni porast temperature površine Mediterana za 0,36 °C po desetljeću, a ubrzavanje globalnog zatopljenja može samo dovesti do ubrzanja zagrijavanja Mediterana. S obzirom kako je temperatura površine mora jedan od najvažnijih preduvjeta za nastanak tropskih ciklona, može se isprva očekivati porast njihove učestalosti u budućnosti. Međutim, trenutni je konsenzus znanstvenika kako će njihova učestalost biti manja no nastali tropski cikloni bit će intenzivniji i razorniji.

Kao stanovnici Jadrana, imamo li razloga za zabrinutost? Ukoliko pogledamo infografiku ESSL-a (European Severe Storms Laboratory) o zabilježenim tropskim i subtropskim depresijama te ciklonima u razdoblju od 1982. do 2006., vidljivo je kako je njihova učestalost u Jadranu mala te su zabilježene svega dvije depresije koje su dospjele u Jadran (prosječna brzina vjetrova manja je od 62 km/h op.a.). Nadajmo se kako će nas i u budućnosti geografski smještaj Jadrana štiti od razornih meteoroloških fenomena.

Infografika o zabilježenim tropskim i subtropskim depresijama te ciklonima u Mediteranu (izvor: ESSL)

 

Za Ekovjesnik dr. sc. Marin Kovačić

 

• Izvori:

L. Cavicchia, H. von Storch, S. Gualdi (2014). Mediterranean tropical-like cyclones in present and future climate. J. Climatol. 27 7493-7501.

M.A. Gaertner et al. (2016). Simulation of medicane over the Mediterranean Sea in a regional climate model ensemble: impact of ocean-atmosphere coupling and increased resolution. Clim. Dyn. 51 1041-1057.

R. Romero, K. Emanuel (2013). Medicane risk in a changing climate. J. Geophys. Res.-Atmos. 118 5992-6001

M. Shaltout, A. Omstedt (2014). Recent sea surface temperature trends and future scenarios for the Mediterranean Sea. Oceanologia 56 411-443.

 

 

2050. je sve bliža. Što nam je činiti kako bismo izbjegli najcrnji scenarij?

Film „Kakva će biti klima u Europi 2050. godine?“ nastao je u okviru europskog projekta European Climate Prediction system (EUCP) kako bi se široj javnosti na pristupačan način predstavile klimatske promjene koje se očekuju u Europi 2050. godine.