U svega 6 sati milijarde akumuliranih čestica mikroplastike u tijelima školjkaša
Sve izraženiji problem gušenja morskih organizama plastikom
Jedna od najvećih zabrinutosti oko proliferacije mikroplastike u svjetskim oceanima jest da je vrlo lako moguće njeno prenošenje hranidbenim lancima sve do čovjeka, a novo provedeno istraživanje dalo je zabrinjavajuće rezultate o brzini kojom se te sićušne čestice plastike mogu akumulirati u tijelima školjkaša.
U današnje vrijeme je onečišćenje mikroplastikom posvuda prisutno: od naših oceana i polja, do hrane i pitke vode. Svake godine između 5 i 12 milijuna tona plastičnog otpada dospijeva u more, a prognoze nisu nimalo optimistične te znanstvenici vjeruju da bi do 2050. godine u svjetskim oceanima moglo biti onoliko plastike koliko i ribe.
Prisustvo mikroplastike uništava izložene morske organizme koji ih često zamjenjuju s hranom, čime se te sitne plastične čestice vrlo lako prenose hranidbenim lancem, a naposljetku mogu dospjeti čak i do čovjeka.
>>> Pročitajte još >>> [VIDEO] Onečišćenje mikroplastikom
Više informacija o kvantitativnom iznosu apsorbiranih komadića mikroplastike u tijelima morskih organizama dalo je nedavno provedeno istraživanje engleskog Sveučilišta u Plymouthu. Provedena studija, objavljena 20. studenoga u časopisu Environmental Science & Technology, bila je dio RealRiskNano projekta vođenog prevenstveno između Sveučilišta u Plymouthu i škotskog Heriot-Watt Sveučilišta, u suradnji sa znanstvenicima Charles River Istraživačkog instituta u Škotskoj te kanadskog Instituta Maurice la Montagne. Čitav projekt financiran je s ukupno 1,1 milijuna britanskih funti od strane britanskog NERC-a (Nacionalno vijeće za istraživanje okoliša) kako bi se utvrdio stvarni rizik posredstvom mikroplastike u morskom okolišu.
Istraživanje je provedeno nad komercijalno važnim vodenim mekušcem – Jakobovom kapicom (Pecten maximus), u čijim se crijevima nakon svega šest sati laboratorijskog izlaganja nakupile milijarde čestica mikroplastike veličine 250 nm (0,00025 mm). Međutim, čak su se i znatno manje čestice veličine od oko 20 nm (0,00002 mm) raspršile po čitavom tijelu školjkaša, uključujući mišiće, bubrege i druge organe.
Scan pokazuje u kojem su dijelu školjaka nakupljene čestice mikoplastike: unutar dišnih organa (GI), bubrega (K), gonada (GO), crijeva (I), hepatopancreasa (HP) i mišića (M) / Izvor: Sveučilište u Plymouthu
Laboratorijsko ispitivanje u realnim, oceanskim uvjetima
Ovo je prvi put da se istraživanjem kvantificirala akumulacija nanočestica plastike pri predviđenim ekološko relevantnim uvjetima, za razliku od prethodnih istraživanja koja su se provodila pri mnogo većim koncentracijama nego što su znanstvenici vjerovali da se stvarno nalaze u našim oceanima.
„Za ovaj eksperiment morati smo razviti potpuno novi znanstveni pristup – nanočestice plastike izradili smo u našim laboratorijima te ih posebno označili kako bi ih mogli pratiti unutar tijela školjkaša izloženih ekološki relevantnim koncentracijama“, rekla je dr. Maya Al Sid Cheikh, autorica studije. „Rezultati istraživanja pokazali su po prvi puta da se nanočestice mogu u svega nekoliko sati rasporediti na većini glavnih organa morskih organizama.“
Također, praćenje kretanja nanočestica plastike unutar školjkaša omogućilo je znanstvenicima utvrditi koliko dugo navedene čestice zaostaju u tijelu ovih morskih organizama. Praćenje je pokazalo da su čestice veličine 20 nm nestale unutar 14 dana, dok su one veće – od 250 nm, potrajale 48 dana.
Istraživači Sveučilišta u Plymouthu se mikroplastikom bave već dva desetljeća / Izvor: University of Plymouth / Twitter
„Ovo je zaista veliko otkriće, kako u smislu znanstvenog pristupa, tako i temeljem dobivenih nalaza“, izjavio je prof. Richard Thompson s Fakulteta znanosti i inženjerstva pri Sveučilištu u Plymouthu. „Školjke smo svega nekoliko sati izložili nanočesticama i, unatoč tome što smo ih nakon toga prebacili u čiste uvjete, tragovi mikroplastike bili su prisutni još nekoliko tjedana kasnije. Bitno je razumijevanje dinamike akumulacije i oslobađanja nanočestičnih dijelova, kao i njihova distribucija unutar tkiva tijela ako želimo razumjeti bilo koji potencijalni učinak na organizme. Sljedeći ključni korak bit će primjena navedenog pristupa pri provođenju eksperimenata koja istražuju moguće učinke nanočestica, posebice posljedice nastale uslijed dugoročne izloženosti.“
„Razumijevanje jesu li plastične čestice apsorbirane preko bioloških membrana i akumulirane unutar unutarnjih organa je kritično za procjenu rizika koje ove čestice predstavljaju organizmu i ljudskom zdravlju, a njihovim označavanjem dobili smo dosad najočitiji dokaz o razini apsorpcije plastičnih čestica u morskom organizmu“, zaključio je Ted Henry, profesor ekotoksikologije na Heriot-Watt Sveučilištu.
Klara Perović | Ekovjesnik