Koliko mikroplastike završi na našem tanjuru?
Zabrinjavajuće prenošenje oceanske plastike hranidbenim lancima sve do čovjeka
Novi dokazi potvrđuju da mikroplastika, koju konzumiraju morske životinje, putem hranidbenih lanaca završava na našim stolovima. Postoji li određena razina mikroplastike koju možemo konzumirati, a da neće ugroziti naše zdravlje?
Što kada plastika postane dio hranidbenog lanca?
Ocean sadrži ogromne količine plastičnog otpada, koje trenutno sežu do brojke od 5,25 trilijuna komada plutajuće plastike. Pod utjecajem morskih struja, vjetra i Sunca, veći komadi odbačene plastike se usitnjavaju na sitnije komadiće plastike, tzv. mikroplastiku veličine manje od 5 mm kao što su mikrovlakna četkica za zube i drugi kućanski proizvodi, vlakna od odjeće i ostaci degradiranih većih komada plastike. Tako usitnjena plastika postaje smrtonosna za mnoge ribe i ostale morske životinje koje je zbog njenog izgleda zamjenjuju s hranom te posljedično ugibaju uslijed njene konzumacije.
Prema izvješću iz 2015. godine koje je objavila Američka agencija za zaštitu okoliša (eng. U.S. Environmental Protection Agency, US EPA), nešto više od polovice plastičnog otpada se taloži na morskom dnu, a takve nakupine sprječavaju prodor kisika koji je neophodan za život organizama koji žive na morskom dnu te uslijed njegovog nedostatka ugibaju. Daljnji problem koji se javlja jest da mikroplastika na sebe privlači i veže mnoge toksične spojeve koji se ulaskom u probavni sustav morskih organizama mogu hranidbenim lancem prenijeti sve do čovjeka.
biodesign.asu.edu
Konzumirana mikroplastika je neprobavljiva i ostaje u ribljem želucu sve dok životinja ne ugine i raspadne se ili se dalje prenosi hranidbenim lancem kada netko pojede takvu ribu. Ovaj zabrinjavajući proces prvi je dokumentirao Mark Brown 2008. godine. Od tada su se znanstvenici pitali je li se takva nerazgradiva plastika može prenositi hranidbenim lancem i ako je tako, koliko daleko se može prenositi.
Nedavna studija koja se bavila proučavanjem tuljana pokazala je kako se naposljetku određena količina mikroplastike hranidbenim lancem prenese i do čovjeka. Mikroplastika je samo jedna od kategorija tvari čije se kretanje može relativno pratiti i čiji utjecaj na hranidbeni lanac može poslužiti kao indikator onoga što se može dogoditi s ostalim smrtonosnim postojanim organskim onečišćujućim tvarima, kao što su dioksini i DDT.
Istraživanje na tuljanima
Istraživanje skupine britanskih znanstvenika, koje je objavljeno u srpnju 2018. godine u časopisu Environmental Pollution opisuje njihov rad s 31 zatvorenim tuljanom unutar britanskog Cornish Seal Sanctuaryja. Tuljani su hranjeni atlantskom skušom uhvaćenom u divljini. Prilikom proučavanja izmeta tuljana, polovica je sadržavala plastična vlakna dužine oko milimetra. Slična mikroplastika pronađena je u sadržaju želuca oko trećine drugih istraživanih divljih atlantskih skuša.
„Naši rezultati sugeriraju da prijenos kroz hranidbeni lanac predstavlja neizravni, ali potencijalno glavni put gutanja mikroplastike za bilo koju vrstu čija ekologija hranjenja uključuje konzumaciju čitavog plijena“, objasnili su znanstvenici koji su proveli studiju.
Sjúrður Hammer, koji nije bio uključen u izradu studije, izjavio je za Gizmodo: „Studija je uvjerljivo pokazala da se plastika nakupljena u skušama s kojima su se hranili tuljani može otkriti u izmetu tuljana.“
Međutim, Hammer ističe kako skuše, čiji su sadržaji želuca pregledavani, nisu bile iste kao i skuša s kojima su se hranili tuljani. Također, nije jasno jesu li plastična vlakna pronađena u skušama istog tipa plastike kao i vlakna pronađena u izmetu tuljana.
„Važno je biti vrlo jasan oko zaključka ove studije koja je pokazala dokaze o prijenosu mikroplastike kroz hranidbeni lanac, ali to nije nužno i dokaz da se mikroplastika bioakumulira u hranidbenom lancu“, dodao je Hammer.
„Iz ljudske perspektive“, kaže pomorski znanstvenik i inženjer Richard Thompson, koji također nije sudjelovao u izradi studije, „u ovom trenutku mislim da više postoji razlog za zabrinutost, nego za alarm.“
Plastika pronađena u želucu jedne morske kornjače / Fotografija: The Ocean Cleanup
Morski plodovi nisu jedini način ljudske izloženosti mikroplastici
Nažalost, opasnost od gutanja mikroplastike proteže se i izvan područja konzumacije morskih plodova. Ona je rasprostranjena i u samoj vodi te kada su znanstvenici pregledali 159 uzoraka svjetske vode iz slavina, 12 marki Laurentian Great Lakes piva i 12 marki komercijalne morske soli, pronašli su čestice mikroplastike gotovo svugdje. Čak 83 % uzoraka vode iz slavine sadržavalo je mikroplastiku, najčešće vlakna. Ovo izvješće objavljeno je u PLOS Oneu.
Plastični otpad iz oceana kao opasan obrok / Fotografija: The Ocean Cleanup
Kolika je opasnost od konzumacije ovakvih tvari?
Vrlo je kratak odgovor na ovo pitanje: nepoznata. Za neke, taj rizik je vrijedan hranidbene vrijednosti koja se u organizam unosi tijekom konzumiranja ribe. „Mišljenja sam da u ovom slučaju prednosti nadmašuju troškove“, rekla je znanstvenica Chelsea Rochman za Scientific American. Postoji li određena razina mikroplastike koju možemo konzumirati, a da neće ugroziti naše zdravlje i koja je granica? „Moramo samo shvatiti koji je taj prag“, primjećuje Rochman.
U cilju rješavanja problematike utjecaja mikroplastike na morske organizme, razvijaju se mnoge inovativne tehnike, poput onih razvijenih od strane ekotoksikologa Martina Wagnera i drugih. Ipak, sva istraživanja o mehanizmu utjecaja mikroplastike odvijaju se u pozadini sveobuhvatnog razumijevanja stvarnog problema: imamo previše plastike, a još nismo pronašli održivi način kako je se riješiti.
Klara Perović / Ekovjesnik