Mikroskopska plastična vlakna pronađena u uzorcima kiše u Koloradu
Plastične kiše
Kada je Greg Wetherbee nedavno pod mikroskopom tražio tragove metala ili ugljena, čestice koje bi mogle uputiti na onečišćenje zraka dušikom u Nacionalnom parku Rocky Mountains (Stjenjak), nije ni sanjao da će pronaći plastiku.
Istraživač Greg Wetherbee iz Američkog geološkog zavoda (The United States Geological Survey – USGS) skupljao je uzorke kiše na osam lokacija diljem Front Rangea, planinskog lanca u Coloradu, koja su dio nacionalne mreže za nadgledanje promjena kemijskog sastava kiše. Šest lokacija nalazi se u području urbanog koridora od Bouldera do Denvera, a preostala dva u planinskom području na višim nadmorskim visinama.
Mreža za nadgledanje napravljena je radi praćenja promjene količine dušika, a kemičar Wetherbee je htio pratiti putanju dušika u zraku koji se nanosi u nacionalnom parku. Prisutnost metala ili organskih materijala poput čestica ugljena mogla bi uputiti na ruralne ili gradske izvore dušika.
Profiltrirao je uzorke i zatim stavio filtre pod mikroskop da bi bolje uočio što se sve na njima akumuliralo. Rezultati su sadržavali mnogo više nego što je Wetherbee u početku očekivao.
„To su bili krajnje neočekivani rezultati, a čini se da smo pravovremenim promatranjem došlo do pravog otkrića“, rekao je Greg Wetherbee za Circle of Blue.
Wetherbee je plastiku pronašao u 90 % uzoraka, i to većinom vlakna, a još zanimljivije - većinom plave boje. Ona su možda dospjela iz sintetske odjeće, no Wetherbee je takošer pronašao i druge oblike poput zrnaca i komadića. Plastika je bila sitna te ju je bilo potrebno uvećati 20 do 40 puta da bi postala vidljiva. Također plastika nije bile dovoljno gusta da bi se mogla izvagati. Veća količina vlakana pronađena je u gradskim područjima, ali plastika je također uočena u uzorcima s područja na nadmorskoj visini od 3.140 metara u Nacionalnom parku Rocky Mountains.
Detalji o pronalasku plastike navedeni su u izvještaju objavljenom 14. svibnja.
Odakle su dospjela plastična vlakna? Proizvode li se lokalno ili su donesena iz udaljenih mjesta ili država? Kako utječu na ribu i drugi morski život nakon što plastika dospije u kišu? Koliko se plastike nalazi u zraku? Odgovore na ta pitanja htio bi saznati i Austin Baldwin, koautor ovog istraživanja.
„Trenutno imamo više pitanja nego odgovora“, rekao je Austin Baldwin, hidrolog iz Američkog geološkog zavoda koji proučava mikroplastiku.
Onečišćenje plastikom je sveprisutno i posljedica je suvremene potrošačke kulture. Jednokratna plastika zatrpava plaže te zaustavlja potoke. Morske ptice i kitovi jedu komadiće otpada te tako njihovi želuci postaju spremnici otpada.
To su ipak samo najvidljiviji znakovi još dubljeg problema. Utjecaj mikroplastike na ljudsko zdravlje i okoliš, tih sitnih čestica koje su veličinom usporedive sa zrncima soli, još uvjek nije dovoljno istražen. Baldwin navodi da postoji još manje istraživanja kojima se proučavala mikroplastika u kiši te je naveo dva nedavna istraživanja – jedno provedeno u Parizu i drugo s Pirineja o kojem smo nedavno pisali na Ekovjesniku.
Atmosfera je snažan i neumoran recirkulator, kako vode, tako i onečišćenja. Prašina koja se prenosi vjetrom i kiša iz američkih južnih pustinja pada na području Rocky Mountainsa i uzrokuje ranije topljenje snijega. Emisije žive iz termoelektrana iz daleke Kine uočeni su u udaljenim alpskim jezerima nacionalnog parka Olympic i nacionalnog parka Mount Rainier gdje ribe konzumiraju otrovnu kemikaliju. Zrakom putuju čak i suvremena onečišćivala poput PFOS kemikalija. Regulatori iz New Hampshirea pratili su onečišćenje podzemnih voda u blizini proizvodnog pogona Saint-Gobain na mjestima ventilatora koji su podizali kemikalije u zrak prije nego što bi istaložile na tlo.
Baldwin je naveo nekoliko teorija za izvor mikroplastike u Coloradu. Vlakna upućuju na ostatke iz sintetske odjeće. Naveo je kako je moguće da ih sušilice rublja izbacuju u zrak, a mogući izvor vlakana je i voda korištena za pranje rublja. Vlakna koja se pošalju u postrojenja za pročišćavanje otpadne vode mogla bi završavati u talogu koji se zatim koristi za gnojenje poljoprivrednih polja. Sušenjem taloga, vlakna mogu ponovno dospjeti u zrak. Naposljetku, mogući izvor vlakana mogla bi biti i spora razgradnja guma od automobila.
Sljedeći je korak procijeniti količinu mikroplastike u kiši i vidjeti je li ovaj fenomen prisutan i u drugim područjima. Wetherbee je naveo da je već u tijeku određivanje taloga mikroplastike tijekom snježne sezone diljem gorja Stjenjak u SAD-u, od Montane do Novog Meksika.
Iako pojedine mikroplastike imaju svoj vlastiti oblik, veličinu i kemiju, Bladwin ne smatra da je plastika na području Colorada posebno jedinstvena. Velika je vjerojatnost da su ova vlakna pristigla s velike udaljenosti.
„Plastika se nažalost nalazi svugdje kamo krenemo i pogledamo“, zaključio je Baldwin.
Žarko Šaravanja / Ekovjesnik